Pismo Antunu Karužiću

Uskoro kreće prva sudska rasprava za 6 optužnica od ukupno desetak kaznenih prijava

Nisam ga mislio objaviti, mjesecima već. Od prošle godine. Smatrao sam ga vrlo privatnim. Mojim. No, jučer sam dobio poziv na prvu raspravu na Općinskom sudu u Dubrovniku. Ne jedna nego njih šest odjednom, dana 9. srpnja ove godine.

Kako ovaj građanin, čije pismo objavljujem, spominje kako je težak put u borbi protiv svega što naš grad čini manje dobrim mjestom za život, moram primijetiti da se ja još uvijek ne nalazim na nekom putu. Nalazim se na, recimo, bojnom polju, prilično sam i dosta puta ranjen, s tek nekoliko dragih i hrabrih građana. Ohrabruje što ih, svakim danom, ima sve više. I potrebni su. Jer na put, kojeg spominje naš sugrađanin, ne može se krenuti sam. Nije to nikakav izlet.

Poštovani gospodine Karužiću,

Ponovno Vam pišem i to ne kao član bilo koje stranke, ni kao plaćenik nečijih interesa – nego kao čovjek koji ovaj Grad nosi u duši. Kao netko tko je bio tu kad se gorjelo, kad se šaptom javljalo iz skloništa, kad su se imenima brojili mrtvi. I kad se, poslije svega, nadalo da ćemo iz pepela graditi Grad na poštenju, časti i istini.

Ali nešto duboko trulo odvija se pred našim očima, a šutnja je najopasniji odgovor.

HDZ je odlučio imenovati Velibora Puzovića za zamjenika gradonačelnika. Na papiru – mlad, obrazovan, pristojan. U stvarnosti – politički produkt DDS-a (Vićana), ubačen kroz zakulisne igre u srce HDZ-a, i to uz blagoslov samog Frankovića koji sve ovo promatra šutke, kao da mu je svejedno tko upravlja Gradom, sve dok stolica ostaje topla.

Puzović nije samo "netko novi". On je sin Terezine Orlić, ključne figure Vićanove strukture i aktualne predsjednice Županijske skupštine. Nije problem imati majku političarku – problem je kad ti put u Gradsku upravu trasira upravo ta struktura. Jer ovo nije suradnja – ovo je tiha kapitulacija. Kad protivnika ne možeš pobijediti, pustiš ga unutra. To je upravo ono što je Franković napravio – prepustio Grad Vićanu i njegovoj mreži.

No ima još nešto – nešto što se izgovara šaptom, ali odzvanja glasnije od ijedne političke objave. Ime Puzović nosi sa sobom priče koje se ne brišu lako. Dubrovnik nije zaboravio. Ljudi pamte, možda ne imena, ali osjećaje svakako. A osjećaj izdaje iz 1991. ne blijedi. Ljudi pamte gdje je tko bio i tko se za koga borio. I zato danas, dok se govori da je njegov otac napustio Grad i prešao "na drugu stranu", mnogi spuštaju pogled – ali srce im vrije. Nitko ne traži krivnju sina za očeve grijehe, ali ako sin sad dolazi vladati Gradom koji njegov otac možda nije branio, tada pitanje nije privatno nego javno. Tada je to stvar povijesti, dostojanstva i pravde.

Neću Vam govoriti što trebate učiniti – Vi to već znate. Ali morate znati i ovo: Vi ste jedan od rijetkih koji se još može postaviti kao glas razuma i pravednosti, onaj koji nije vezan lancima stranačke stege, ni umrežen trgovinama moći.

Ovo nije obična politička odluka. Ovo je trenutak koji će definirati je li Dubrovnik grad kojem je više stalo do kompromisa i fotelja ili do istine, časti i poštovanja prema onima koji su ga branili.

Ako Vi, gospodine Karužiću, odlučite progovoriti, učinci mogu biti snažni:

/cenzurirao sam ove tri točke iz razloga što se radi o strateškim ciljevima koji se podudaraju s mojima, u ovom trenutku ih ne želim spominjati, op. A. K./

• xxx

• xxx

• xxx

Znam da je put težak. I znam da će Vas zbog ovoga napadati. Ali ljudi ne pamte one koji su šutjeli kad je trebalo govoriti. Pamte one koji su stali i rekli: “Dosta.”

Vi imate priliku to biti.

S poštovanjem i vjerom da još nije kasno,

Dubrovčanin

(glas koji se ne vidi, ali odjekuje u tišini Grada)