Izložba u Dubrovačkim knjižnicama

Tragom slikarstva Srećka Matijevića

Srećko Matijević, hrvatski slikar, 1960.–2024.

Životni put Srećka Matijevića je put postojanih izazova. Srećkova obitelj jedna je od mnogih tragičnih priča poslijeratne hrvatske zbilje.

Mato Matijević, Srećkov djed, ubijen je kao civil na Dotrščini u Zagrebu 1945. kao jedan od mnogih nevinih Hrvata koji su stradali u poraću od strane nove socijalističke vlasti Jugoslavije. Srećkova baka Jelka, Matova žena, iseljena je iz vlastite kuće i ostaje sama s troje djece. Jelkina kći Manda ima dvoje djece, sa 17 i 18 godina – Srećka i Miroslava. Zbog velike neimaštine Srećko i Mirko su odvojeni od obitelji i poslani u dječji dom „Ivo Vukušić“ u Dubrovniku. Srećko je tada imao 8 godina.

Što bi za mnoge bio nastavak jedne tragične priče, za Srećka je početak otkrivanja ljepote koja će se utjeloviti u strasti slikanja. Srećko je opisivao svoj boravak u Dubrovniku kao najljepši dio života – djetinjstvo preplavljeno svjetlošću i bojama Sv. Jakova, gdje je bio dom „Ivo Vukušić“. Pogled na Sv. Ivana, gradske zidine, Lokrum, procvale mjendule, vitke čemprese Sv. Jakova pratio ga je svakog jutra na putu do škole.

Dubrovačke obitelji tog vremena gledale su blagonaklono na djecu iz doma te su mnoga od njih bila gosti susjedskih dubrovačkih obitelji čija su djeca prijateljevala s djecom iz doma. Tako je Srećko postao dio obitelji Poljanic. Tamo, s malog balkona njihove kuće na Pločama, na kojem su često sjedali, nastali su neki od Srećkovih prvhi crteža dubrovačkih zidina, porta, katedralne kupole i zvonika.

Bila je sretna okolnost da upravo 1968., kad Srećko postaje đakom osnovne škole, “Miše Simoni” i Josip Trostmann postaje nastavnikom likovnog odgoja na istoj školi. Upravo Trostmannova umjetnost daje dodatni smisao Srećkovoj radoznalosti i potrebi da nađe način kojim bi izrazio svoju opčinjenost svijetom koji ga okružuje u Dubrovniku. Prof. Trostmann prepoznaje talentiranog đaka, a Srećko prepoznaje mentora i učitelja.

Srećko napušta Dubrovnik nakon završene osnovne škole, ali odnosi sa sobom zaljubljenost u Dubrovnik. Sjećanja i slike, boje i mirisi Sv. Jakova i Dubrovnika zapravo su izvor njegove potrebe za slikanjem.

U Zagrebu Srećko nastavlja samostalno i grozničavo studirati slikarstvo, hrvatske i svjetske slikare, eksperimentira, popravlja i razvija svoju likovnost. Studij povijesti slikarstva Srećka vodi i ka poeziji, literaturi i glazbi koje postaju nadahnuće njegovih likovnih ideja.

Dolaze 90-e i Srećko postaje hrvatski dragovoljac i aktivni sudionik Domovinskog rata. I to razdoblje donosi motive Srećkovim radovima koji su često duboko religiozni, a znameniti izgranatirani i ranjeni vukovarski križ postaje slikom – lament o trpljenju Hrvatske u Domovinskom ratu, slika koja je kasnije poklonjena jednom hrvatskom vukovarskom vojniku i njegovoj stradaloj obitelji.

1998 Srećko susreće Biserku, koja postaje njegovom životnom suputnicom. Ona bodri njegov slikarski rad i postaje mu oslonac i tiha snaga sve do samoga kraja. Biserkini portreti ostaju kao svjedočanstvo Srećkove predanosti i duboke, postojane ljubavi prema njoj.

Srećko se početkom 2000-ih razbolijeva, ali se oporavlja i nastavlja svoj slikarski rad koji se sada sve više usmjerava prema apstraktnom. Nažalost, usprkos velikoj volji i ljubavi za životom, bolest se vraća i pobjeđuje ga 2024. godine, 15. kolovoza, u bolnici u Zagrebu.

John Banville, irski pisac, zapisao je da živimo u sadašnjosti, a sanjamo u prošlosti. Srećkovo slikarstvo djeluje poput ustrajnog povratka djetinjstvu – ne kao puki, statični čin nostalgije, nego kao trajno propitivanje snova, simbola i egzistencijalnih strujanja koja mu upravo kroz to razdoblje utiru put i oblikuju budućnost.

Njegove zadnje slike, koje ostaju nedovršene, kao i slična značajna nedovršena umjetnička djela, otvaraju putokaze prema beskonačnim prostorima i potiču nas da ih upotpunimo svojim snovima o prošlosti te svojim viđenjima tragedije i radosti života i smrti.

Zahvaljujemo svima koji su omogućili da se ova izložba ostvari, a osobitu zahvalnost upućujemo gospodinu Robertu Kralju. Dirljiva je i lijepa činjenica da se Srećkova prva samostalna izložba događa upravo u gradu koji je bio izvor i ishodište njegova slikarskog puta. Srećko bi bio ponosan i radostan znajući da ga je njegov Dubrovnik još jednom primio i prigrlio.

Biserka Iljas i Antun Poljanić, Dubrovnik 2026