Dr.sc. Julijana Brautović Antić, od medicinske sestre preko novinarke do povjesničarke

Samo dva dana nakon što sam objavio homage Dr. sc. Hrvoju Kačiću, Hrvatu, gosparu, profesoru i domoljubu, kad sam mu upalio lumin, nastojeći shvatiti i po nekoliko puta provjeriti tko to danas vodi dubrovačku kulturu, koga sve ta 'kultura' protežira i u kojoj se ne zna tko je tu hajduk a tko jatak, pojavila mi se pred očima doktorska disertacija gospođe iz naslova.

https://www.probudisegrade.org/post/homage-dr-sc-hrvoje-kačić-dvije-crtice-o-dva-susreta

Samo dva dana nakon što sam samo spomenuo moje uhičenje i zatvaranje u Centru bezbednosti u Herceg Novome godine 1994, koji razlog uhičenja je bio moj kratki odgovor na postavljeno pitanje zamjenika CB HN ispred specijalaca iz 63. padobranske brigade JNA (Niš). Budući je moje ''NE'' odvelo dva hrvatska izdajnička šupka, od kojih je jedan bio predstojnik ureda vlade RH za EEZ (danas je to ministarstvo EU integracija i fondova), kasnije prvi civilni gradonačelnik grada Knina Milivoj Tomaš, a druga osoba je bila njegova tajnica i po svemu razvidnome, njegova ljubavnica, Goranka Zaklan. U tom trenutku bih bio radije poginuo nego da to dvoje izdajnika s odgovorom ''DA'' vrate u Hrvatsku i mene zajedno s tim, ponavljam, izdajnicima.

Mene je od tog trenutka okolo ''plavcima'' opkoljenog CB HN 24 sata po 4 sata u smjeni čuvala postrojba UN promatrača na čelu s pukovnikom Vlodekom Jezierskim, inače pripadnikom specijalaca iz poljske postrojbe ''Grom'', koja je u Vukovaru čuvala američkog generala Kleina, a koji je bio zamjenik promatrača na tzv. ''Prevlaci'', koja je po Jugoslavenima i po UN-u zauzimala tzv. ''Plavu zonu'' (od Molunta preko Košare do Njivica, dok je Hrvatska (na čelu s Tuđmanom) za ''Plavu zonu'' priznavala isključivo poluotok Oštro od Prevlake do Rt-a Oštro. Naziv tog poluotoka je uvijek bio Oštro, ali je to bila jedina 'kasarna' JNA i baza koja je nosila službeno topografsko ime prijelaza 'prevlake' (engl. isthmus) a odnosi se na najuži dio prije nego se kroči na poluotok.

Meni su jako bile poznate tadašnje opstrukcije koje su dolazile od nekih krugova u vladi, ali i od najmanjih novinarskih pantagana u Dubrovniku. Možda je, među najpoznatijim vladinim facama iz Zagreba, bila ona dr. Ivana Šimonovića, inače danas poznate face u UN-u.

Među najvećim problemima su nekad bili domaći ljudi koji bi znali pokvariti sve na čemu bi se radilo mjesecima. Iz gluposti, naravno. Najgori smo sami sebi. A, bilo ih je i po zadatku. Znali smo ih sve.

Pa evo im, /da napravim malu pauzu prije nego nastavim tekst/ poruka iz prve ruke; nikad se nije radilo o predaji hrvatskog teritorija.

''Poklon bonus''; Svi oni koji su mislili dobiti pare za 'otetu' zemlju na poluotoku Oštro, moram ih razočarati, neće dobiti nikad ništa. Zašto?

Zato jer je Austrougarska dopremila ''kvintale'' zlata u Cavtat, kad se baza na Oštrome radila, koje se imalo pravedno podijeliti vlasnicima kao obeštećenje.

Zlato je nestalo i nikad nije došlo do vlasnika zemlje.

Dakle, kad neke konavoske nevjeste iz Stoca budu željele pisati doktorske disertacije, neka se prvo dobro raspitaju i neka se koriste dokumentima ili povjerljivim svjedocima. ''Čovjecima''. Naime, začuđuje hrabrost i znanstvena neodgovornost ljudi 'palih s Marsa' kad tumače neke povijesne događaje u koje su tek šljegli.

Jako rano sam postao svjestan postojanja, onda sam je osobno nazivao, ''paralelne'' države budući sam shvatio da neka moja izvješća prije pročita ''paralelna'' nego ''regularna'' Država.

Zašto sam uhićen? Zato jer sam shvatio da je predstojnik vladinog ureda na putu na zadatak u Dubrovnik na ''Prevlaku'' krenuo iz Zagreba preko Trsta (najkraćim putem) za Dubrovnik. Pun petardi ko ruska raketna brigada, kako bi utvrdio da ''na hrvatskoj granici tik do linije hrbata brda Košare, između donjeg i gornjeg puta IMA zastave Republike Hrvatske. A, mi smo tvrdili da NEMA. Mene, mog zapovjednika tada u uredu MORH-a bojnika P.M. Mihočevića za Južno bojište i generala Nojka Marinovića, zapovjednika Južnog bojišta, te zapovjednika PU Dubrovačko-neretvanske puk. Eduarda Čengije, ta je činjenica duboko zabrinjavala.

Nisu mi bili poznati ravnatelji SZUP-a u Dubrovniku, tada gosp. P. Luburić, kao ni ravnatelj SIS-a za Južno bojište Z. Medović (njega doktorica Julijana može svaki dan vidjeti na poslu). Njih ću naime tek upoznati nakon mog oslobađanja iz CB HN. Jedan od njih je pozvao mene, a jednoga sam pozvao.

Što više, nebrojeno puta naši su vojnici prolazili kroz vlastito i kroz neprijateljsko minsko polje te podizali hrvatsku zastavu nakon što bi bila skinuta. Ne moram naglašavati koji je to bio rizik za život, danas bi rekli (ovi iz dubrovačke kulture - obična krpa koju je štos izvlačiti iz vagine). Samo pri jednoj takvoj velikoj akciji na kojoj sam bio nazočan, bilo je toliko medicinskog osoblja u slučaju pogiblji, od kojih se dobro sjećam tada mladog dr. Kojića.

Ovo tek toliko i u vrlo oskudnim crticama.

Drugi čovjek, koji mi je spasio život u CG HN jedne noći, bio je zapovjednik CB HN Goran Žugić i tad sam naučio da postoje dvije vrste Crnogoraca, Čovjek i Govno. Goran Žugić je bio Čovjek, a da nije jednu riječ sa mnom prozborio. Za to su bili zaduženi ''jedan dobar i jedan loš'' policajac, kako to inače biva u svim policijama i tajnim službama kad te ispituju.

Sjećam se jednog mladog agenta koji je bio ''dobar'' policajac. Tada sam pušio i svaki put bi mi donio cigaretu kad bih zatražio. Ali, svaki put druge vrste. Ako niste probali, nemojte.

Za vrijeme jednog ispitivanja pitao me što će biti sa mnom kad se vratim u Hrvatsku. Rekao sam mu da sve zavisi od njihovog čovjeka koji radi za nas, tj. od izvješća koje će podnijeti mojima o mom ponašanju u zatvoru. Svejedno, bili su mišljenja da će me Hrvati nogirati. To su doduše napravili, ali tek nakon više od četiri godine.

Govno je bio bivši 'dragi' susjed iz Zlatnoga potoka koji bi i danas tamo na dosta adresa bio rado pozvan na kavu. Govno je bio komandir pogranične policije u zračnoj luci Dubrovnik do rata, a onda faca u sjedištu KOS-a u Zelenici. Ime mu ne navodim zbog straha jer se govana ne bojim (prezime mu je bilo s 'R'), ali znadu ga koji ga znadu. Radulović, Radojčić...nekako tako (neka se ne uvrijede drugi časni nositelji tih prezimena)

Njemu sam bio zanimljiv kao časnik OSRH MORH-a, a ovo drugih dvoje izdajničkih govana ga nije zanimalo. Zanimljivo?

Vjerojatno se i sam smijao mojoj drskosti (možda i gluposti) kad sam im na svako pitanje odgovarao istinom na način da sam davao 12 mjeseci stare odgovore. Zanimljivo da mi se zbog toga moj položaj kao uhičenika nije ništa pogoršao. Dapače. Osjetio sam olakšanje. Dobio sam prvi put ponudu za nešto pojesti. Nudili su mi odlazak na večeru u Herceg Novi te me upozorili da bi takvog u odori časnika hrvatske vojske mnogi mogli pozdraviti na putu do restorana. Od tada se HN jako promijenio.

Uljudno sam odbio poziv, kako sam rekao, ne želeći ''prokazivati'' one koji bi me pozdravili te su mi donijeli večeru u sobi u kojoj sam bio zatočen. I tada i danas mogu posvjedočiti da poštujem vrhunsku profesionalnost kroz cijelo vrijeme ove ''operacije'', a pogotovo radi činjenice što sam u njihovim očima bio Čovjek.

Stotine puta sam tuda prolazio i brodom dolazio i vazda sam im bio Čovjek. To govna, koja rat nisu okusila i koji nisu gledali smrt u oči, ne znaju niti to mogu. Svi imamo u životu 5 minuta koje pamtimo. Ja imam 3 sekunde dok sam slušao odgovore ova dva govna suzatočenika i 1 sekundu dok sam davao odgovor.

Zadnja tri čovjeka koja su me spasila bili su boj. Mihočević, koji je održavao vezu, general Nojko Marinović, koji je iz sefa Južnog bojišta izvadio otkupninu u njemačkim markama na zamolbu Vlade RH i premijera Valentića, koja je predata u HN. Treći, i zadnji čovjek je bio puk. Eduard Čengija, koji je porazmjestio specijalnu postrojbu MUP-a koja me pokrivala cijelo vrijeme dok nisam prešao granicu RH.

Ono dvoje izdajnika nikad nisam vidio u životu od trenutka kad su na ''Turskom'' (toponim op.a.) odgovorili na postavljeno pitanje ''DA''. Za mene su bili mrtvi.

Ako doktorica Julijana misli nastaviti voditi dubrovačku kulturu na način kao što se ''ogrebala'' za doktorsku titulu, nagađajući na opće zgražanje normalnih i od formata hrvatskih povjesničara te pokazujući kako joj je bliži Alija nego Franjo (Franjo is a bad guy), onda neka prvo ''popije kafu'' sa svojim kolegom Zdenkom Medovićem kojemu se baš ne javljam nešto u životu.

A ako netko misli da će mene možda s nečim zaplašiti neka još jednom pročita ovaj tekst i neka shvati kako sam s jednim ''NE'' bio spreman umrijeti u svojoj 36. godini, a kamoli danas kad imam 66.

Poručujem i gradonačelniku Matu Frankoviću, guverneru Dubrovnika Franu Matušiću i predsjedniku vlade RH Andreju Plenkoviću da maknu ove guje koje su si sami smjestili u dubrovačka njedra i njihove prave mentore doktorskih disertacija i pisce loših povijesnih romana koji misle okupirati ovaj Grad kad se izležu kao larve i ličinke one države koju sam u godini mog uhičenja nazivao ''paralelnom''.

Da. Sjećam se dobro Stoca. Sjećam se tri mlada mještanina koji su me došli zamijeniti (sva tri) na mojem mjestu u MORH-u kad sam u kasnu 1998. dobio brzojav ''Hvala i goodbye''. Naime, kao časnik s vrhunskim ocjenama i preporukama za vojnu diplomatsku akademiju nisam prošao na provjeri za ulazak u vojnu protuobavještajnu službu. Nisu mi ništa našli, dakle, imao sam prevelika muda da bi me se moglo držati za njih.

Jedan je znao ''I'', jedan ''speak'' a jedan ''English''. Pretpostavljam da su tako i funkcionirali.

A što se tiče moje odbijenice za prijem u službu, mislim da su ta dva šefa danas u doživotnom zatvoru.

Zašto sam sjeo napisati ovaj tekst?

Ukratko, doktorska disertacija, za koju nisam do sada znao, a koju sam danas čitao, duboko me povrijedila, duboko me uznemirila, preplašila kuda sve ovo ide, ponovo mi je vratila sav uspregnuti strah koji sam proživljavao te i tih godina. Strah od gubitka ostatka ostataka ove države Hrvatske čije vlasti (kako slikovito) danas naplaćuju najam za sobu poginulih hrvatskih branitelja, odnosno najam za Spomen sobu 12.000 kuna mjesečno i za koju se provlači natječaj uređenja od barem 70.000 kuna (ali bit ću precizniji za koji dan kad sazovem medije).

Bože moj, kao da se radi o apartmanu?

Branitelji šute? Možda ne znaju? Ne vjerujem da se boje doktorice subverzivne i lažne povijesti, temeljene na rekla-kazala, ljubiteljice Alije i pljuvačice Tuđmana i njenog mogućeg savjetnika orjunaške ličinke.

Doktorice, koja je mogla napraviti disertaciju o zaustavljanju Alije u proboju na Slano i odsijecanju Dubrovnika od Hrvatske????? Ali, ne! Franjo je nudio Aliji Neum, ali Alija eto nije htio?? SRAMOTA

Dakle, gospođo Julijana, odnosno vaši mentori i vaši savjetnici. Vi ste vašim doktorskim radom mene duboko povrijedili. Meni ne možete ništa. Ni vi ni oni koji su vam iza leđa. Ako ne vjerujete, pročitajte još jednom ovaj tekst.

Ja nemam stranku, nemam lobi, nemam braniteljsku udrugu, nemam 'ekipu'. Ja imam muda, a to je nešto što 'ekipa', koja mi prilično vonja po Woke Orjuni, koja vodi dubrovačku kulturu, - nema

N.B.

Ako mislite da sam nepristojan jer spominjem 'muda', morat ću vas podsjetiti javno na pristojnost i transkript vašeg svakidašnjeg ne-pjesničkog vokabulara u obraćanju s vašim zaposlenicima u Dvoru s kojim moja literarna figura nema nikakvih podudarnosti. Dva različita svijeta.