Nudim okladu onima kojima talijansko-hrvatski riječnik može ovo pomoći prevesti

Ovo objavljujemm jer se radi o jeziku iz vremena prije 500 godina kad su se noni i none, babom i gjedovima zvali. Ovdje će te naći jednu jedinu riječ koja ni ne dolazi iz talijanskog već latinskog. Naići će te na staro, prije 100 godina nestalo slovom 'dz', koje se još može čuti kod kakvog starog Bokelja ili Crnogorca (dzora=zora ili jedzero=jezero). Ali, da bi razumjeli što hoću rijet, evo vam jedne istinite anegdote iz Genove 2017 godine.

Izadjemo na večeru u restoran ali svi tavulini zauzeti. I moj, jedan od posade iz Grada koji nije govorio talijanski, stane pregovarati s konobarom da nam da tavulin. Naravno, tamo se ne može tek tako dodati tavulin kako u nas. Ali, on je uporan i uporno govori Talijanu 'dai trpeza, t r - p e - z a'. Konobar ga gleda...

Pitam, ovoga moga, ma zašto mu govoriš 'trpeza'? A on meni "A jbte, jesmo li u Italiji ili nismo?"

Ma, ja njemu "Čuj, trpeza je iz grčkog jezika. U zimu smo tamo i tamo će te razumjet' ".

Zanimljivo, po jezikoslovcu don Peru Budmaniju (koji je čak bio za života, tada pomodnim, serbo-katolikom, iako ih je malo umrlo takvim) u Dubrovniku se nikad nije rabila 'hiljada' a pogotovo ne 'hijada' (hilja iz grčkog) veće, kao piše polovicom 19st., tisuća. A, od svih 500 godina trgovine i diplomacije s Turcima, zalijepilo se tek 3 riječi iz Turskog jezika (ok, i jedna za iskrivljenu 'badjafer' u Lazaretima koja je toliko iskrivljena da je ni jedan Turčine ne bi razumio).

Iz ovoga bi se mogle napraviti beskrajne studije od kojih bi mnogi 'širom usta zatvorili'. Ali, to bi trebalo ostaviti struci, ako je ima.

I eto tako. Jezik nije samo od riječi. On je puno više. Kad vam ne'ko reče ujutro buogiorno, k'o meni tetka od 86 godina, onda nemojte baš mislit da 'razumjete' dubrovački već talijanski. Bilo je to jednom pomodno, čak i prisilno u vremenima kad je narod još obado onu znakovito talijansku krunu poviše grba sv Vlaha što i danas stoji na "Općini".

Bilo bi lijepo kad bi se više ljudi, naravno od struke, bavilo jezikom a ne samo pustili ne-struku nabadati ili prepisivati talijanske riječi prigodno ih slavenizirajući. Kao što je uostalom napravljeno i s mojim prezimenom :)

Pa, evo i teksta za okladu

Ja Dugi Nos, negromant od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem dubrovačkijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi-žene, stare-mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi.

Ma prije neg vam što moje negromancije ukažem, hoću vam odkrit jedan sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan čovjek ni mudar ni triš mudar nije znao, od šta se su skule od mudaraca vazda veoma čudile i veoma napastovale, - sekret dostojan da ga vi znate, plemeniti i vrijedni Dubrovčani. Znate er kad se, jes tri godine, od vas odijelih, ončas se uputih put Indija Velicijeh, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija, gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju. Otole otegnuh nogâ k Novijem Indijama, gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica. U Stare Indije o tole htjeh

naprijeda proć, ma mi bi rečeno er se već naprijeda ne more proć. Rekoše mi da su tamo Stare Indije, i da u Stare Indije nitko ne more poć, govoreći: "Upriječilo se je ledeno more, koje se ne more broditi, i vrla vječna zima, koja galatinu od živijeh ljudi čini"; a s drugu stranu veljahu da gorušte sunce i paljevito ljeto dan bez noći ne da ne tačam živu čovjeku pristupit, ma na zemlji od vrućine plod plodit. I rekoše mi: "Po negromanciji samo u te strane može se proć". Kako ja to čuh, otvorih moja libra od negromancije, - što ćete ino? U hip, u čas ugledah se u Indijah Starijeh!

Tuj nađoh pravi život, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto, i gdje sunces istoči vodi tihi dan samo od dzore do istoči i od istoči do dzore; a svitla zvizda Danica ne skriva se kako ovdi meu vami, ma svitlo svoje lice na bilomu prozoru na svak čas kaže; a dzora, koja rumenimi i bijelim ružami cafti, i ne dijelja se s očiju od drazijeh ki ju gledaju; a slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine. A ostavljam vode bistre, studene ke, odasvud tekući, vječnu hranu zelenim travam i gustomu dubju daju; a bogata polja ne zatvaraju dračom slatko, lijepo, zrjelo voće, ni ga lakomos brani ljudem, ma otvoreno sve svakomu stoji. Tuj ne ima imena "moje" i "tvoje", ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.

I za rijet vam sve što sam vidio, i da me bolje razumijete, vidjeh u tjezijeh stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele urešenu, jedna pisma i od kamena čovuljica, vele učinjeno, obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda. Upitah koji su ovo obrazi, što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet. Rekoše mi da negromanti u stara brjemena, kako to bud' ja, po negromanciji dohodeći u njih strane i donoseći diverse trgovine za otuda zlato odnosit, er se u rijekah tamo veliko zlato nahodi, donošahu među ine žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh i na svaki način.

I žene od tizijeh strana, - kako i naše, koje polakšu pamet imaju od ljudi, - gledajući te obraze, počeše se smijejat kako od stvari ku prije ne bijehu vidjeli, i rekoše: "Smiješno ti bi bilo da ovi ljudi mogu hodit i govorit!" I rekoše negromantom: "Vi ste negromanti; ako hoćete da od ovizijeh strana zlata odnesete, učinite po vašoj negromanciji da ovi čovuljici ožive, i da počnu hodit i govorit, er bi tada na pravi način smiješni bili, a taki mrtvi ne valjaju ništa". Negromanti, za lakomos od zlata, daše duh žviratom, barbaćepom, čovuljicom, obrazom od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijem, kozjijem i od tezijeh načina. Ti ljudici, kako imaše duh, počeše hodit, govorit i smiješnice činit po taki način, er se nigdje gozba ni pir ne činjaše gdje oni ne bi dozvani bili. Mislite je li smiješna stvar bila gledat te obraze u to prvo brijeme gdje tamaše!

I, za dovršit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao od ruke im ide učinit jednu konjuru, da iz gospoctva izagnu ljudi nazbilj. Ljudi nazbilj to uzaznavši skočiše, uzeše oružje, izagnaše sve te ljudi nahvao i ne ktješe da jedan cigloviti za lijek u tjezijeh stranah ostane.

Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, - čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao - useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu.

O projektu Probudi se Grade!