O Mihu Pracatu, iz drugog kantuna; i, ne ubijajte guštericu kad je vidite

O ovom zaslužnom građaninu dubrovačke Republike, rođenom 1522 na Lopudu (20. srpnja 1602 u Dubrovniku) kojemu je dubrovačka vlada postavila spomenik u atriju Dvora 1638, naučili smo ono što su nam tadašnji školski uputnici (curriculum-i) nudili.

Maxima tog naučenog se svodi na - novce (tužno znanje) koji nekad i spomenik mogu kupiti. Jer, bogati kapetan Miho sve je svoje ostavio Republici. Nesumnjivo da je ta ostavština doprinjela i obnovi Republike nakon Velike trešnje 1667 jer su je mudre vlasti znale pametno oplođivati i koristiti.

Vlada mu postavlja spomenik 1638 godine, 36 godina nakon smrti, u vrijeme poznatog zlatnog perioda dubrovačke Republike, poznatog po bogatsvu, ogromnoj trgovačkoj floti i pomorskim trgovačkim pothvatima na najsavršenijim brodovima tog vremena, jedinstvenog načina gradnje; od sjevernih mora, sjeverne Amerike, Indije i južne Amerike gdje su tada imali i svoju dijasporu a u sj. Americi od samog otkrivanja i juž. Americi od samih početaka španjolskih osvajanja.

To je vrijeme kad se Republika doduše oporavlja od izuzetne opasnosti za njen opstanak nakon što je očito izašla kao pobjednica (još jednom od nebrojenih u svojoj povijesti) od opasnosti koje su dovele do složene operacije koja se u povijesti naziva ''Velika urota'' odnosno stvaranja, po prvi put spomenute, ''južno-slavenske kraljevine'' /radi se otprilike o današnjoj ideji zapadnog Balkana, onda bez Hrvatske a danas se samo nadamo da ne idemo tim pravcem :)/ koja da je uspjela, značila bi propast Republike.

Kako često ističem, nisam povjesničar i mislim da su amateri povjesničari opasni /no skoro jednako kao i povjesničari koji samo ''prepisuju'' iz dostupnih dokumenata što često znači plitke i suhe dokumentirane tvrdnje bez 'dubine'.

Zato, razmišljam. Nekad i javno. I često se sjetim teze ''Dubrovčani su u težnji za savršenstvom u umijeću zaštite svoje države, uspjeli prevariti suvremene povjesničare''.

Društveni i politički odnosi, nakon Velike urote a samo 27 godina prije nego što će se dogoditi Velika trešnja (6. travnja1667) izuzetno su teški, podijeljeni i dalje su stalna opasnost za opstojnost Republike koja se tek prije nekih 20-tak godina obranila. Tim više što je gubitnička strana (domača i ona strana koja je pokrenula Urotu) osvetoljubljiva i to će ostati sve do 1815 godine (iako, to ''nešto'' traje do dan danas, prijeti i Hrvatskoj koja je slijepa pokraj Dubrovnika ).

Vrijeme postavljanja spomenika (nikad postavljenog ni prije ni kasnije niti jednom pripadniku vlastele) jednom pučaninu i to baš Mihu Pracatu, poklapa se s ovim stanjem i strahom što bi se se sve moglo dogoditi ako se tako nastavi. Jer društveno raslojavanje, osobna neprijateljstva, nepoštivanje zakona, izbjegavanje kazni, bijeg od javnih poslova i dužnosti, pad morala i izražena sebičnost, vodi propašću svake države.

Dio vlastele više provodi vremena na ladanju nego u državnim i javnim poslovima. Očito je došlo (iako je to trajno stanje a kod kreposnih vlasti vazda je u velikoj manjini) do povečanja broja nesavjesnih plemića koji vode privatno umjesto javnog..... A takvi su vazda imali 'šaptaće' koji su im obećavali...lijevu crevlju prije izbora a desnu..ako pobjede :)

Toliko su takvi bogati da ih se ne može nikakvim sinekurama kupit. Vlada, barem oni iz Umoljenih, poznavaju svoje jato i privlače ih čašćenjem sorbettom, izuzetnio skupim osvježavajučim napitkom koje je skupo bilo jer se led vadio iz pećina sa Snježnice u sred ljeta, magarcima i brzim veslarkama donosio u Porat. U Dvor. Tako je Veliko vijeće imalo kvoruma. Sorbetta radi.

Zašto je baš kap. Miho Pracat bio idealna osoba za postaviti mu spomenik?

Skromno mislim da je spomenik više postavljen tijem 'nahvao' ljudima da bi ih posramio, nego kap. Mihu Pracatu. Jer, znamo da su Dubrovčani obavljajući svoje javne i domoljubne dužnosti često stradavali. I smrtno. A, ostavljali su i blaga. Takvi su dobili skromni natpis na kamenoj ploči često nevidljivom prolaznicima. Mnogi ni to.

U to doba, moglo se 'gori' u Rektora i u Vijećnicu ako si proš'o ispod Anđela s Glorijom, pa ispred rektorske kapelice. Kad se ljudi naviknu, često ne vide ni Gloriju niti im padne na pamet tabernakul u kapelici u kojem je 'Corpus Christi'. Već drito u Vijećnicu. 'Ljudi s izgubljenim strahom'.

Poslije, bilo je lakše onom lijepom skalinadom od kamena, kojim si na putu do 'gori' mogao izbjeći suočavanje s rečenom Glorijom i Corpus Christi. Ali, joj..... kala samih skalina sada ih je čekao spomenik jednom pučaninu. Ne jedan od njih, već jedan od 'onijeh' kojima nije premalo bit' 'oni'. Običnom čovjeku s bogatstvom stvorenim iz 'praha' kao što je stvoren i čovjek; vrijednom, upornom, poštenom, osječajnom i nadasve domoljubnom čovjeku koji je mogao (od tadašnjeg španjolskog pre-moćnog kralja) dobiti sve blago, ali ga je odbio jer je bio prebogat. Mogao je dobiti sve ovozemaljske počasti ali ih je odbio jer je bio već počašćen Božijim planom što se rodio na Lopudu, u Dubrovniku, u Republici. Bio je dovoljno skroman ali i hrabar te zatražio samo bavarin koji je močni kralj imao na sebi dok ga je brijač brijao. I dobio ga je.

Zato danas, kad pođete do Dvora i primaknete se tom spomeniku, razmislite kao i sva ona vlastela koja su tuda prolazila davno, neki i pognute glave, koliko ste Vi sami 'Miho Pracat' a koliko ste oni što su gulozni na 'sorbetto'?

A, kad budete imali priliku skoknite i do Lopuda, povirite taj bavarin i podsjetite se na skromnost jednog velikog ponosnog čovjeka koji je svu 'svjetsku' slavu odbio radi svoje domovine a dodatno bogatstvo zbog tog malog komada vezene tkanine. Ako je uspijete naći.

Lopudski oltari Miha Pracata

O projektu Probudi se Grade!